utorak, 24.06.2008.

['JA' je centar našeg koordinatnog sustava.]

[Treba biti označen nulom]

Image Hosted by ImageShack.us


EURO 2008

Naši pobjedili prvu, pobjedili drugu, pobjedili treću! Ušli u četvrtfinale!
Cijela Hrvatska na nogama!
Cijela Hercegovina na nogama!
Svi Hrvati diljem svijeta ustali!

I tu negdje počinje moja priča..

Vladala euforija diljem svijeta, slavilo se, pjevalo, veselilo, ludovalo.. Počeli se 'bacat' komentari podrške za našu 'repku'. Blogovi, forumi, sve dobilo novu dimenziju. Ali naravno kako će i to proć bez 'onih-koji-sve-znaju'.

"U Bosni i Hercegovini su samo bošnjaci, nema tu Hrvata."
"Hercegovci su lažnjak".

Zaplet. Javljam se.

HRVAT SI SAMO AKO ŽIVIŠ U HRVATSKOJ?

Wow. Pun pogodak. Rasprava. Zašto Hrvati ne vole Hrvate iz BiH? Hoću reći Hercegovce - i eto ti priče. Puna stranica. Zato što polažu ispite preko veze, zato jer kupuju velike standbene ustanove u središtu Zg, zato što neki slusaju cajke, zato što su pulupismeni(temeljeno na jednom jedinom primjeru Hercegovca iz srednje skole).. U biti glavni razlog ispade njihov dzep.

I eto mi rješenja.. mislila sam da su razlozi dosta duboki i da ih vjerojatno neću ni moći shvatiti.. kad tamo..

SAME PREDRASUDE I ZAVIST.

Kada je sve počelo malo sam se i plašila šta bih mogla čut. Možda neki dublji politički spor koji je ostavio traga na cijelu naciju? Tako da se malo i razočara'.

Ljudskim 'LJUDSTVOM' naravno.
Moze i Njemac doći pa si platit ispit. Treba li zato mrziti sve Njemce?
Stvar je u principu smješna.

Da 'ne ide' a možeš ti ne bi platio? MOŽDA. Ali većina bi.
Danas ćeš ti učit i ne proći na ispitu, a on koji je 2 puta pročitao dobit će prolaznu. Sutra će on platiti kartu za EURO, a ti ćeš je dobiti na nagradnoj igri. Zar ćete se zato mrziti?


I tako dodjo' do zaključka kako je Hecegovina tu kao 'slučajno izabrana' da se po njoj gazi.. jer istini na volju, možeš ti uzet i Talijane pa im svašta nabijat na nos. Ali zanimljivo kako u tavim sutuacijama niko neće na svoje.. a već sutra kad 'raja' ode možda će okrast prvog susjeda..

Na kraju priče samo da razjasnim stvar..
Nema tu nikakvih dubokoumnih stvari koje se mogu izvući iz daleke povijesti, niti konkretnih problema koje ugroziše citav Hrvatski narod. Istina se krije negdje dublje dublje.. Baš ondje gdje niko ne dira.

Duboko u biti osobe.
Jer, ruku na srce razlozi mržnje su najblaže rečeno SMJEŠNI.

Mrziti ljude jer se snalaze na drugačije načine od tvojih, zaviditi im jer 'kao-da-im-sve-pada-s-neba' dok se ti trudiš ne opisuje nikoga drugoga no samoga tebe.. Jer, valjda je svakome dato da se u zivotu snalazi na svoj nacin..


U ŽIVOTU JE NAJVAŽNIJE PRAVILO DA
NAUČIŠ DA PRIHVATIŠ SOPSTVENU KRIVICU.


Nikolo Amaniti.


Jbga, život je takav.
Živi i pusti druge da žive.

Drž se svog podpisa. Nekad ćeš biti u pravu, nekada ne. Jbga, činiš dobro dvostruko se vrati. Činiš loše tebi ide na dušu. Kako god i dalje si živ..

- 19:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.04.2008.

[probati jug kao zrno grožđa sa dlana Bogorodice]

[liznuti so sa onog gvožđa za koje vežu brodice]

Pospremala jučer sobu. Generalno. Sve ispremještala, prebrisala i vratila na svoje mjesto. Tek se poslije sjetila spustit roletne. Zanima me reakcija judi s ulice ? Stojim na komodi i usisajem prašinu s vrha ormara. ( :
I tako malo po malo, dodjo' do kreveta. Ok, sklonila deke i jorgane (ma kod mene uveliko proljeće), te krenula promjenit jastučnice i plahte.. Skinula univerzalne ljubičaste, te otišla potražit druge. Bijelo, bijelo, bijelo..
Kad na vrhu police dvije velike kese. Otvorih. Veliiiki lancuni i bijele :nestokaoizvezene: plahte.. Poklon ujne od prije dvije godine. Mislim, mama ih sklonila 'za specijalne prilike'.. ALI kako mi vrag ne da mira odluci' isprobat.. Preeedobro.. Preeeeeedoobro... : ) ni na pamet mi nije palo vratiti ih natrag.. ovaj put, na stranu moju ljenost ....... :)

I onda počinje drugi dio priče:
'Marija, šta rade one plahte u tvojoj sobi?
Pa znaš da ih čuvamo za posebne prilike?!'

Čuvamo? Mi? Gotovo da nisam ni znala da postoje..
A koje posebne prilike da mi je znati.. udaja možda?
E da.. tada počinje moj monolog..

___________________________________________________________

Kako da ja znam koje su prilike posebne?
Kako da znam hoću li ih dočekati uopće?
Pa zar svaki dan nije nov i dragocijen?

Zašto moram radit ono što ne želim..
a ono što želim kad željela nešto drugo?

Ne želim biti takva. Ne želim živjeti tako.

Želim živjeti svoj život krojeći ga po svojim pravilima.
Gurati po svom, sve do granice dok nikome ne smeta.
Dok ne utječe na druge ljude.

Ja nikome ne govorim kako treba da živi.

Ako nekome baš dođe da skoči usred zime u more, neka skoči.
Ako nekome baš dodje da se smije kad nista nije smiješno, neka se smije.

Sve dok njegov život bitno ne remeti tok mojega, dok ne čini nešto za što bih mu osobno mogla zamjeriti neka živi po svome.. Ima na to puno pravo.
Uostalom, tko sam ja da mu govorim kako nije 'normalno' to što radi?
Koji su kritreriji normale uopće?

'Lud je jedino onaj čija se ludost ne poklapa s ludošću većine.'
Rečeno i zapisano.


Koliko te plahte bitno utječu na život drugih ljudi?
Na kraju krajeva.. i čuvane su za mene.


Ne želim živjeti rutinski iz dana u dan.

Ne želim nikakva nepotrebna ograničenja.
I bespotrebno kompliciranje.

Zar puno tražim?


p.s.
Maloprije sam pila mlijeko iz kristalnih čaša.

- 20:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 26.03.2008.

[i sve je počelo ovako]

[Htjela sam da vjerujem da mi ništa ne značiš]
[Samu sebe lagala da me baš ne privlačiš]

[Htjela sam da pretjerujem, da budem hladna, kamena]
[Ali da ipak uhvatiš moj pogled preko ramena]


Image Hosted by ImageShack.us


Sviđa mi se njegova kosa.
Sviđaju mi se njegove oči.
Sviđa mi se njegov nos.
Sviđaju mi se njegove usne.

Sviđa mi se kako gleda.
Sviđa mi se kako se smije.
Sviđa mi se kako priča.

Sviđa mi se kako šuti.

Sviđa mi se on.
Sviđa mi se puno.

- 19:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.03.2008.

:volimucitvolimucitvolimucit:

Moram učiti. Ne da mi se učiti. Želim proći odličnim.
Sve ostavim za vikend.. Čitav dan se pokušavam nagovorit da uzmem knjigu.. Ali mi se ne da.. Sutra ću. Poslije ručka ću. Poslije mise ću. Umorna sam.
I tako uvijek. Svaki put se vrtimo u krug. Knjige i ja. Ja i knjige.
Milijun razloga se nađe da odgodim neodgodivo.
Čak mi se i pospremanje sobe čini većim užitkom. Ne znam u čemu je problem..
Možda se ne treba previše zagrijati na samom početku.
Želja drži neko vrijeme i onda odjedanput splasne.
Osjećaš se umorno i iscrpljeno.
A da nisi uradio ama - baš - ništa..

- 21:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.02.2008.

[proljeće je a u meni nemir]

[od sreće bi zagrlio svemir]
[proljeće je i miriše trava]
[srce kaže ti si ona prava]



Za 25 dana..


Neće biti jakna, rukavica i šalova. Neće biti hladnoće i snijega.
Neće bit mrzovoljnih ljudi i pustih ulica. Neće biti velikih lokvi, bljuzgavice i mraza.
Neće biti hladnog, oštrog vjetra. Neće biti ni snijega, saonica i skija.
Neće biti ni toplih čajeva, tabletica i melema. Neće biti toplih deka i debelih jorgana. Neće biti šlapa i radijatora. Neće biti golih, praznih grana.

Neće biti zima.

Bit će tanke i kratke majice. Bit će nebo puno žutih sunčevih zraka.
Bit će pune ulice ljudi koji ne znaju gdje žure. Bit će velike zelene livade pune cvijeća.
Bit će lagani, topli povjetarac. Bit će sunce, skejtovi i bicikla.
Bit će koktela, cedevita i voćnih sokova. Bit će velike, čiste, bijele plahte.
Bit će baletanki, sandala i ventilatora. Bit će visokih stabala punih pupoljaka i bijelih cvijetova.

BIT ĆE PROLJEĆE!

- 22:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.10.2007.

[nek' te ovaj Božić na nas podsjeti]

[pjesmom punom lijepih uspomena]
[za dva meka srca potrošena]


Image Hosted by ImageShack.us


Još malo pa 12. mjesec.. Sveti Nikola. Božić. Nova Godina.
Vani već zahladilo. Snijeg najavljuju. Vjetar podivljao. Sve se poklapa.

Bilo je to prošle godine. Krajem prosinca. Ovakvo vrijeme. Suho, ali hladno.

Za mjesec dana bit će godinu daleko. Kažu vrijeme liječi rane. Istina..
Ali još uvijek može napipati ožiljke.. Duboko, bolno urezane..


Nije znala šta točno želi.
Nije znala koliko će to poslije mnogo željeti.

..da je put do tvojih vrata, prašina od suhog zlata to mi sada vise ništa ne znaci..

Dobro se osjećala uz njega. Provodili su onoliko vremena skupa koliko je bilo dovoljono. Osjećala se zaštićenom. Sretnom. Sigurnom u svoju odluku.

..jer kad ispod oka kiša krene, tu odavno neće biti mene, svejedno će samo blato ostati..

Kraj je došao nenadano. Nije to očekivala. Ostavio je duboku prazninu. Sve o čemu je do jučer mislila sad je bilo miljama daleko..

..kad za Božić čuješ prva zvona, to je ljubav naša, to je ona što je došla
da nas pjesmom počasti..


Neprestalno je slušala 'njihove' pjesme. Gledala 'njegove' slike.. Ispisivala imena.. Sve ju je to promjenilo.. Koliko na bolje, ne zna se..

..pjesmom punom lijepih uspomena, za dva meka srca potrošena
nek te ovaj Božić na nas podsjeti..


Bilo je puno lijepih trenutaka. Sva ta atmosfera, sve sto je činio. Izgledalo je kao bajka. Iako je jednom morao doći kraj znala je da će uspomena ostati. I sama pomisao na Božić čini svoje..

..kada ponoć bljesne sa visina, za nas dižem čašu mladog vina sto iz želje, sto iz ljute potrebe..

Dođu trenuci kada želi sve ponovno proživjeti. Onda se sjeti koliko joj je trebalo da pređe preko svega. Valjda sve ima neke dvije strane. Ali u jedno je sigurna..
Nikad nije požalila.

..svi će anđeli i svi će sveci, pjevat pjesmu, ti je samo reci i poželi Božić bijeli neka bude za tebe..

I sada je nekad prođu blagi trnci kad ga vidi, ali nije to to.
Sada je samo prijatelj. Onaj drugačiji. Onaj posebni.
Onaj kojeg će se uvijek rado sjećati..

..nek te ovaj Božić na nas podsjeti..

- 21:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.08.2007.

[silueta se davno nazire, neko uzdahne, neko zazire]

[ Isto vide, a razno tumace ]
[ Djavo prste u farbu umace ]



ONA


Noge su joj postajale sve teže i teže..
no i dalje je trčala..
bosi tabani sve su jače udarali o mokri pločnik..
kiša je i dalje padala..
nije znala zašto, nije znala kuda, nije znala čemu..
no znala je da mora.

Izgubila je pojam o vremenu..
izgubila je pojam o prostoru..
išla je sve dalje i dalje..
ulica kao da nije imala kraja..
noćne svjetiljke tek su bacale toliku svijetlost..
dovoljnu da joj osvijetle put..
put u nepoznato.

Odjednom sve je postalo crno..
zašla je duboko u šumu..
začula je šuštanje trulog lišća pod nogama..
stabla su se nadvijala nad njom..
vjetar je puhao sve jače..
no njoj je bilo svejedno..
nije više imala šta izgubiti.

Mrak je bio svuda..
grabila je sve dublje i dublje..
rukama nastojala odmaći granje pred sobom..
trnje urezano duboko pod kožom nije ni osjećala..
fizička bol nije ju mogla ubiti.

Najednom je zastala.
mjesec se oslikao na površini jezera..
zvijezde su se činile daljim nego jučer..
zakoračila je.
još jednom.
i još jednom.
udahnula je duboko.
uspravila se..

Obris mjeseca se izgubio..
glasni krik proparao je noć.

U zraku je ostao samo jecaj

...

- 20:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 31.07.2007.

Bez naslova

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-31

Iz čiste dosade padaš na kauč. Subota, najdosadniji dan u tjednu.. već kad misliš da će se nebo srušit i da ćeš umrijeti od dosade, na toj izlizanoj svili pokrivača koja je sve bliže tlu uzimaš daljinski i listaš programe.. Kao i uvijek, samo epp i neke čudne emisije o kućnim ljubimcima.. sve te to još vise uspavljuje i samo još čekaš da ti neki svirač pukne pijano.. i onda, baš na onom programu, na kojemu inače nema ništa, izađe ona. Vitka, zgodna, preplanula tena izlazi iz tog auta, na tim tankim štiklicama u dugom kaputu.. Vjetar kao da se boji puhnuti u te bujne kovrče koje svemu daju tu neku eleganciju i profinjenost.. Već sljedeći trenutak tražiš njezine slike na internetu, listaš časopise i režeš fotografije.. Nakon nekoliko trenutaka zadovoljno stojiš u sredini sobe gledajući u zidove obljepljene Njezinim portretima.. sve one svoje slike s ljetovanja, onoga, do jučer ne zaboravnog djela života, djela kada si osjećala da ti je cijeli svijet na dlanu, sada su tu ispod kreveta, duboko u onom crnom koferu gdje čuvaš te neke "nepotrebne" sitnice.
ŠTA ĆE TI SLIKE S ČUPAVOM KOSOM,
sasvim čudno budući da si tek izašla iz mora,
KADA MOŽEŠ BITI ONAKVA DIVA, ONAKO PROFINJENA I NOVA U SVAKOME TRENUTKU..
DA, sada je ona tvoj nedostižni idol, tvoj uzor, tvoja opsesija.. odjedanput ti smeta taj prištić koji se jedva vidi golim okom, odjednom ti smetaju ta 2kg viska, odjednom misliš kako s tom maskarom nešto nije u redu.. ona majica koju si jučer kupila i s toliko ponosa pokazivala frendicama sada ti izgleda nekako staro i isfurano.. da si sačekala još malo možda bi imala dovoljno novca za crnu haljinu.. Da, baš onakvu kakvu je ona imala na toj proslavi.. skačeš na zvuk zvona nadajući se da je brat napokon uspio doći do tog cd-a. Puštaš ga, zadovoljno plešući po sobi s četkom u ruci derući se na sav glas. Baš tada ulazi u sobu tvoja frendica povjeravaš joj kako si oduvijek htjela biti pjevačica. Nagovaraš je da osnujete grupu, da odete u holivud ili bar na sljedeći koncert, tu blizu, u novom zelandu. Ništa ti više nije važno, zašto da se opterećuješ nevažnim stvarima kao sto je, dojučer tvoj najdraži hobi, tenis. Zašto da izigravaš nekog majstora s tim "malo" plaćenim reketom u tom "slabo" poznatom sportu. Radije uzmi mikrofon i pjevaj iz sveg glasa jer bi možda sutra tvoj hit mogao slušati sam Riki Martin u svom stanu u Londonu. I dok se tako kuješ u zvijezde i dokazuješ svima svoj juceodkriveni talent, brat te sa smješkom obavjesti da bi možda trebala otići u posjetu. Posjetu u psih. bolnicu u l.a. gdje u maloj sobici, na posve običnom krevetu, bez onih raskošnih boja i uzorka, sa sasvim običnim ne blondiranim vratima leži tvoja draga spasiteljica, osoba koja je unijela toliko sreće i snova u tvoj, po jučerasnjem opisu dosadni i bijedni život. Blijedo ga gledaš misleći kako je sve to samo još jedna njegova spletka, osveta za jučerasnu jezikovu juhu koju si mu onako, sasvim slučajno pred svom rajom izverglala. I dok je on stajao tamo, onako, PAF, ti si se samo nasmijala i dodala da ne zaboravi obrisati solju kad se popiški. No, on ti nakon svega toga sasvim iskreno daje do znanja da ne blefira, bacajući ti novine u lice. Shrvana čitaš kako je otkriveno da je tvoja diva, tvoj san i uzor privedena zbog kljukanja droge s onim tipom za koga je tvrdila da je njezin tjelohranitelj, da onim sto je stajao do nje kad se ljubila sa zaručnikom. Odjednom osjećaš da gubiš do jučer čvrsto tlo pod nogama, shvaćaš da se vrtiš u tom nekom svom svijetu sve brže i brže i ako ne pritisneš prekidač otići ćeš u nepovrat. Kako dani prolaze shvacaš kako si bila totalna glupača, kako si se dala zanijeti na tako jeftin način. Shvaćaš kako je i ona samo obična smrtnica, kako joj taj metalik porše ne izdiže iznad drugih. Možda na prvi pogled izgleda kao da sve ima, da je potpuno sretna i ne ovisi ni o komu. Ali kad bolje razmisliš, shvatiš kako te sreća ne može dovesti do tog bijelog svijeta u koji se uvukla ona. Zoveš prijateljicu koja te već odavno proglasila luđakinjom i digla ruke od tebe, baš onda kada si pakirala kovčege za bijeg od kuće. Tvoja slava bila je toliko hitna stvar da vise nisi mogla čekati da odrasteš. Ona ti je bez puno tvog moljakanja oprostila i obećala samoj sebi, ali toliko glasno da i ti sama čuješ kako ce te sljedeći put u tom napadu ludila sama vratiti na zemlju na samom početku priče. Pomaže ti da shvatiš prave vrijednosti čovjeka kao pojedinca, da prihvatiš sebe onakvu kakva doista jesi, da shvatiš kako taj, sada jedan kilogram viska ne mijenja znatno svijet. Napokon osjećaš da se sve polako smiruje, da se maloprije uzdrmano tlo pod nogama polako vraća na svoje mjesto. Preostaje ti samo da se zahvališ Bogu sto ti je dao takve prijatelje, sto ti je pomogao da se digneš iz te rupe u koju si toliko dugo, zahvaljujući većinom samoj sebi, tonula, a kada si napokon pala svom snagom tresnuvši od tlo shvatila si da si tu rupu mogla lako i zaobići. Zahvaljuješ se Bogu na tome sto je pomogao tebi i moliš i za njenu pomoc. Neka joj pomogne da onaj ton kojim inače naglašava svoje intervjue bude s manje arogancije i ne tako dubok, jer , nepokon si prihvatila da se tu ne radi o nekoj gripi. Sada znaš da se oduvijek odnosila prema svima s te neke visine. Shvaćaš da joj ti ne možeš suditi, ali da je očito i sav taj ušmrkani kokain i svu tu aroganciju ponijela daleko od nas, normalnih ljudi u neki kutak te bijele prostorije. Tamo ce se valjda obračunati sama sa sobom, sama sagledati situaciju s tog nekog objektivnog gledišta. Kada izađe imat ce vise iskustva, bit ce bolja i čišća u svakom pogledu. Ti ces vec tada shvatiti da se sve u životu događa s nekim razlom i da iz svega možeš izvuci neku poruku. Evo, zahvaljujući njoj vjerojatno se milijun cura zapitalo zašto one nisu tako.......savršene? sada znaju kako su sve, kako SMO svi isti, svi, otpočevši od Eve, preko Kleopatre do same Madone. Ubacimo li tu i onaj, manje komplicirani, muški rod, shviaćamo da smo svi samo obični smrtnici s različitim pogledom na život. Već tada svijet ti dobiva onu boju koju je, eto, prije nekoliko dana izgubio. Otvaraš onaj kovčeg ponovno ljepeći slike s ljetovanja i misleći na to kako si tada baš nekako imala..........

FINU FRIZURU. :)

- 17:41 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design byRuby Nelle